KOLUMNE
LJUBAV, SEKS I OSTALO: Nasilje se ne smije tolerisati
Piše: Dr Jovica Dostinić
Stiče se utisak kao da živimo u svijetu kojim je zavladalo zlo: ratovi, siromaštvo, bolesti, ekonomska kriza, saobraćajne nesreće, porodične drame, pljačke, ubistva, silovanja. Globalno otopljavanje i sve nepogode koje ono nosi, odgovor su ranjene prirode na naše bahato i siledžijsko ponašanje prema njoj. Sve se to pomiješalo u jednu papazjaniju kojoj se više ne zna ni početak, ni kraj, ni uzrok, ni posljedica. I sve se to, bez ikakve mjere i reda, svakoga dana preliva sa stranica žurnala i elektronskih ekrana u naš mentalni prostor.
Informisanje se izrodilo u mučenje informacijama. Niko se ne pita koliki je naš kapacitet za trpljenje ovoga zagađenja. Mozak se brani onako kako umije, podiže prag reagovanja. Ali novinari se utrkuju da nas zaspu novim informacijama po principu: vijest je bolja što je lošija.
Otrov informacije pakuje se u raznim koncentracijama. Razblažen u vidu ratnih filmova (dobri momci kasape loše), istorijskih serijala (prekrajanje istine) ili filmova o prirodi (u kojima uvijek nešto izumire). Nešto koncentrovaniji u vidu dokumentarnih emisija (podsjećanje na nepodnošljivu svakidašnjicu), predizbornih kampanja (uzajamno blaćenje političkih elita) ili raznih varijanti velikog brata (srozavanje ljudske egzistencije na nivo kokošinjca). I na kraju dolazi TV dnevnik kao sublimat užasa.
Mnogi su se već toliko „navukli“ da konzumiraju jedino još otrov u čistom obliku. Iz hibernacije može još jedino da ih na trenutak probudi špica prvog, pa drugog, pa na kraju trećeg dnevnika i onda mogu slobodno da nastave spavanje.Rekoh da dijelim Vaš utisak, ali objektivno, nasilje je istorijska konstanta ljudskog ponašanja. U vrijeme socijalistučke Jugoslavije živjelo se bezbjedno.
Prisjećam se maltretiranja koje sam doživio na sopstvenoj koži. Kada sam pohađao osnovnu školu, stari dio grada Herceg Novog tada nije bio elitno mjesto u kome žive bogataši. Naprotiv, tamo je živjela gradska sirotinja, iako se to tada nije smjelo reći, mada je bilo očigledno. Tu su se po vas bijeli dan u prašini igrala nekakva divlja djeca, koja niti su išla u školu, niti je ko o tome vodio računa. Oni su se zabavljali maltretirajući đake koji se vraćaju iz škole.
Mogli smo biti srećni kad prođemo samo sa verbalnim uvredama, ali dešavalo se i da neko dobije batine ili pocijepanih pantalona dođe kući. Problem je bio kako objasniti roditeljima šta se dogodilo, jer se nasilje nije uklapalo u predstavu socijalističke realnosti. Tada se vjerovalo da je sve zlo iz naših života protjerano još za vrijeme rata, zajedno sa domaćim izdajnicima.
Ovakva vrsta nasilja spada u potpuno očekivanu pojavu aktuelnog društvenog konteksta i ona u sebi ne nosi psihopatološke motive, u smislu u kojem se njima bavi psihijatrija. Jedna arapska poslovica kaže: „Ja protiv mog brata, ja i moj brat protiv naše porodice, ja i moja porodica protiv komšija, mi i naše komšije protiv čitavoga sela, naše selo protiv susjednog…“
Iako je agresivno ponašanje dio ljudske prirode, to ne znači da mu se moramo prepuštati. Očigledno je da ćemo u dvadeset i prvom vijeku morati sistematično i sistemski da se pozabavimo ovim problemom. Odgovornost je na svima nama. Ono što već sada svako može i treba da uradi je objava koja glasi: nulta tolerancija nasilju! Onda, svako bi trebalo da prvo počisti sopstveno dvorište, a kada se radi o nasilju i komšijsko. Nije u redu da komšija tuče ženu, a mi pojačamo TV da ne čujemo. Ili, grupa huligana se na nekom jadniku iživljava, a mi okrećemo glavu. Na kolektivnom planu treba stvarati milje u kome je agresivno ponašanje nepoželjno i nepotrebno. Prostor za nasilje znatno bi se suzio kada bi konzumenti informacija birali one medije koji informaciju shvataju kao instrument mentalne higijene.
