MAGAZIN SLAJDER
NIKOLIJA LUKIĆ U OGLEDALU: Živim od plodova svojih misli za budućnost
Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu”, urednica i voditeljka Dnevnika na Radio Televiziji Crne Gore, Nikolija Lukić, specijalizirala je novinarstvo na Fakultetu Političkih nauka u Podgorici. Prošlo je skoro šest godina otkako smo njen glas čuli na nacionalnom radiju. Prelazak na Televiziju obilježila je njena prva uređivačka emisija Radni Dan, novogodišnji i ljetnji programi, mogli smo je vidjeti i u Jutarnjem, a bila je autorka i emisije „Index“. Na godinu je bila PR poznate hotelske grupacije „Karisma hotels & resorts“ i pisala za časopis „The Collection“. Istraživala je i za Ipsos strategic marketing.
Usudila se, kaže ona, da živi od plodova svojih misli za budućnost. Zato vrlo često zamisli dan koji će se desiti. Njena neostvarena želja zapravo samo čeka svoje vrijeme da je zamisli, a to je svakako ,,naša mala porodica”. Do tada, živim one želje koje sam slagala godinama, okružena sinonimima za podršku i ljubav i gradim sebi oazu za zadovoljstvo i ispunjen život, poručuje naša gošća.
Dodaje da odgovornost javnosti je najveća i najteža, kao i saznanje da nemate pravo na grešku. Upravo to joj omogućava disciplinu koju u poslu naročito voli.
Za pravu ljubav, kakvu sada ima sa suprugom Nikolom, potrebno je voljeti sebe kraj tog nekog po svim scenarijima koje život priređuje, zaključuje naša gošća.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na roditeljski osmijeh i brigu. Na svoj prvi pravi mikrofon i predstave koje sam izvodila cijeloj porodici sa taburea. Bajke u obliku ćiriličnog slova „V“, mirišljave sličice i krpene lutke koje su mi roditelji sami pravili. Sreći nije bilo kraja samo zbog eurokrema sa vjevericom i žvazbuke. Uvijek se nekako ponovi ta priča da sam poslije majkinih priča za laku noć, svaku znala i ponoviti okrećući stranice dok još nisam ni naučila slova. Djetinjstvo pamtim po lijepom iako su to bile 90-e. Roditelji su bili potpuno posvećeni odrastanju mene i sestara, zato svoje djetinjstvo koje su činili tako maleni razlozi za sreću poželim svakom djetetu.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prvi honorar sam zaradila promovišuću šminku za jedan poznati brend. Dolazilo je ljeto i kupila sam cvjetnu haljinu koju sam u izlogu zagledala mjesecima unazad. Sačuvala sam tada i dio honorara za novu želju, ali neopisiv je bio osjećaj otrčati s posla do najbliže poslastičarnice i kupiti kolače za cijelu porodicu. I danas mi je to doslovno najslađi honorar.
Na čemu insistirate u poslu?
– Težim profesionalizmu na svakom zadatku i uvijek. Smatram da za isti ne postoji prekomjerna doza. Odgovornost javnosti je najveća i najteža, kao i saznanje da nemate pravo na grešku. Upravo to mi omogućava disciplinu koju u poslu naročito volim. Mnogo mi znači konstruktivna kritika struke, jer sam upravo tako i počinjala, pažljivo osluškujući sebe, lektorku i ono što su tada majstori novinarskog zanata umjeli reći u samo par rečenica. PR obuke učinile su da upoznam novinarstvo sa svih aspekata i da se osjetim spremnom da odgovorno prihvatim još jedan zadatak poput uređivanja nacionalnih vijesti i dnevnika. Ne mislim da kao dobar novinar posljednji izvještaj pišemo nadležnima, predajemo ga upravo javnosti, koja ima pravo da sudi. Upravo zato, uvijek insistiram da poštujem svoju profesiju i ljude koji me gledaju i slušaju.
Koji film/knjigu biste preporučili?
– U svakom trenutku „Men of Honor“ (Ljudi od časti). Film koji me uvijek nanovo inspiriše, koji čini da se usudim i naoružam čeličnom voljom i istrajnošću. To je jedna od mojih omiljenih istinitih priča, uključujući i čuvenu filmsku priču Roberta Beninjija ,,La Vita è bella”. Kako ne odustajem od klasika, ali ni od mašte, iako svjesna svih neminovnosti realnosti, knjiga za preporuku u svakoj životnoj dobi svako je ,,Mali princ”. Svi mi moramo podnijeti dvije, tri gusjenice ukoliko želimo upoznati leptira… i još mnogo stvari o kojima je pisao Egziperi.
Koje jelo najviše volite?
– Svako kuvano jelo moje majke. Bez izuzetka. Nekako s godinama taj ukus postaje istančaniji i intenzivniji i sve više želim da neko tako zavoli moju kuhinju koliko ja volim njenu. Iako uvijek naročito uživam u pasti sa calabrese sosom, ništa manje se ne obradujem domaćoj piti sa zeljem.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Učiniti svojim snovima da te neko sanja. Za mene je bila potrebna jedna oftalmologija, sasvim običan susret i spremnost da sve svoje želje i strahove podijelim s nekim ko mi se učinio drugačijim od mnogih koji nervozno čekaju očni pregled. Bila je to sasvim posebna emocija na taj prvi pogled. Kasnije i vrlo posebna ljubav i zanimljiv medicinski izvještaj u zdravstvenom kartonu. Za pravu ljubav, kakvu sada imam sa svojim suprugom Nikolom, potrebno je voljeti sebe kraj tog nekog po svim scenarijima koje život priređuje. Želja za takvim sobom zaista prevlada nad svim željama i učini od vas ono što proljeće čini trešnjama.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Vincenta Van Gogha, jer, čini mi se, nikada neću prestati da se oduševljavam koliko je ekspresivno pokušavao da prikaže običan život seljaka i radnika i njihovu muku. Slikao je i ono što se objasniti ne može, sopstvene osjećaje, tjeskobe, krize i bojama i specifičnim potezima uspijevao u tome. Njegov usud na, još tada, sopstveni izražaj je odvažan čin. Mislim da rečenica koju je ostavio tokom stvaranja čuvene slike Zvezdana noć dovoljno govori:
„Vječno je pitanje, je li nam dano da prije smrti spoznamo samo jednu hemisferu. Što se mene tiče, odgovora nema, ali zvijezde me uvijek potiču na razmišljanje.”
I u 21. vijeku, njegov sam istomišljenik.
Putovanje koje pamtite?
– Pamtim ljetovanje u Santa Margariti, malom mjestu nadomak Portofina… Ljepota putovanja je u otkrivanju i zato gotovo uvijek, Nikola i ja, težimo da nova mjesta upoznamo sami, bez vodiča. Upravo nas je jedna neplanirana šetnja iznenađujuće lijepom drvenom stazom iznad mora dovela do Portofina koji smo oboje toliko željeli vidjeti makar jednom u životu. Pamtim osjećaj isčekivanja kada po navigaciji stižemo u tu malu uvalu i počinjemo polako prepoznavati građevine koje su nekad ribari bojili u različite boje da bi ih sa pučine lakše vidjeli. Ispijanje kafe u tim restoranima i uživanje svih u istom osjećaju i pogledu na miran horizont slika je koju ću oduvijek pamtiti. Možda najprije putovanja učine da otkrijete da je za osmijeh, zagrljaj i istinsku sreću potreban i promašen put i jaka kiša koja te iznenada zatekne u vožnji pred svitanje, nekad i sasvim mali kolačić, miris kafe, pa i prosuta kafa, zvuk mora, dobro vino ali i slušanje tišine u dvoje. Upravo su to trenuci koji se pamte.
Pjesma Vašeg života je?
– Još nema tako precizne rime ali često se pronađem u stihovima. Jedan stih koji često prođe kroz misli možda najbolje opisuje koliko zaista volim da njegujem zdrav odnos i sačuvam se od svakodnevice. Pjesmom od grupe Valentino – Ponekad noću dok spava grad, obilježili smo dan našeg vjenčanja i to će uvijek nekako biti moja pjesma. „…kad planeta zastane i svi polude i nekud žure, biću uvijek kraj tebe, dok naše suze postoje.“
Mislim da se voljeti može i najviše i najluđe, sada i uvijek. Naše vrijeme je uvijek naše ma koliko brzo svijet funkcionisao.
Ako se osvrćemo na poeziju suštine, favorit oduvijek je bio Pero Zubac i njegove ,,Mostarske kiše”. Poema mladalačke ljubavi omiljena je za pred spavanje i uvijek rado odslušana uz čaj ili kafu na terasi, na kiši.
B.R.
Foto: Privatna arhiva
Najnoviji komentari