MAGAZIN SLAJDER

ZVEZDAN MITROVIĆ U OGLEDALU: Od prvog honorara kupio sam supruzi vjerenički prsten

Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je selektor crnogorske seniorske košarkaške reprezentacije i trener ASVEL-a Zvezdan Mitrović.
Rođen je u Podgorici, gradu u kojem je početkom protekle sedmice proslavio istorijski plasman crnogorske selekcije na Svjetsko prvenstvo u Kini.
Trenerskim poslom bavi se od 1992. godine. Vodio je ekipe Pikadili, Budućnost, sa kojom je 1996. i 1998. godine osvojio Kup Jugoslavije, zatim Mogren, Himik, Krivbasket, sa kojim osvaja šampionat Ukrajine 2009, kada biva proglašen trenerom godine, Budiveljnik, s kojim osvaja Kup Ukrajine, Azovmaš, Monako, kojeg uvodi u Prvu ligu, osvaja tri Liders kupa i za sve to biva proglašen trenerom godine 2017. i 2018.
Selektor reprezentacije Crne Gore je od oktobra 2017. godine.
Sa Mitrovićem smo razgovarali pred put u Ukrajinu u Sportskom centru ,,Morača”.
Kaže nam da je imao lijepo, bezbrižno djetinjstvo i da je prvi honorar zaradio nacrtavši karikaturu i za njega kupio tadašnjoj djevojci, sadašnjoj supruzi vjerenički prsten. To je bilo 1994. godine. Sa njom ima troje djece i uživa u ljubavi.
Voli i slikarstvo, pa bi vratio Van Goga i Rembranta, a za Crnu Goru u toj oblasti ističe da je zemlja ogromnog talenta i potencijala.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Ja sam dijete prekomoračko, rođen sam tu, u nekadašnjem Bulevaru Lenjina, u jednom lijepom vremenu, sedamdesete, osamdesete godine. U blagostanju stare Jugoslavije, neke bezbjednosti, naivnosti, vremena puno provedenog na ulici, u igri, lopti, zdravom odrastanju, baš bezbrižnog djetinjstva. Ja sam u nekom dijelu i srećan čovjek jer dan-danas imam društvo koje traje. Kad god dođem kući, već 16 godina radim vani, sad će 17, imam svoju bazu i to mi je lijepa emocija. Rodni grad, gdje si se podigao i porastao u nekom normalnom okruženju, gdje se nisu znale klase, staleži, ko je čiji, šta je ko, svi smo se družili. Baš lijepo djetinjstvo.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prvi novci nisu bili iz košarke, pošto smo svi igrali košarku iz entuzijazma, iz ljubavi, tad nije bilo plaćenih, poneka stipendija ako postoji, ali uglavnom, sve se svodilo na to da dobiješ patike i trenerku i presrećan si.  Imao sam 20-ak godina i veoma sam tada volio karikaturu i ilustraciju,  bilo kakvu. Od jedne lijepe karikature u nekom časopisu, ne sjećam se kojem, dobio sam honorar. Kupio sam tadašnjoj curi, sadašnjoj supruzi, vjerenički prsten. Rano sam se oženio.

Na čemu insistirate u poslu?
– Rijetko je da se čovjeku poklopi posao, život i ljubav – tri u jedan. Nije to priča,  nego stvarno ja košarku obožavam. Mislim da je recept da se voli to što se radi. Ako nema toga, to je odmah osuđeno na propast. Odanost, predanost, ljubav i, normalno, veliki profesionalizam da bi radio to što radiš u inostranstvu. Ja sam promijenio mnogo klubova, nekoliko zemalja. Ta ljubav i odnos prema poslu daju ti za pravo da napreduješ. Veoma je važno da se nikada ne zaustaviš, da uvijek ideš, tražiš, edukuješ se, obilaziš seminare, čitaš literaturu, pratiš, jer kao i u svakom poslu, tako i u košarci, mijenja se sve. Ne smije čovjek da kaže: ,,E, to je naučeno.”
Koju knjigu/film biste preporučili?
– To su uvijek najteža pitanja. Muziku najviše volim, u slobodno vrijeme, uvijek je u nekoj pozadini. Volim da gledam filmove, svaki dan neki film odgledam. Volim filmove i knjige s istorijskom tematikom. Od alternativne istorije do takozvanih teorija zavjere. Dosta je sad kanala gdje se otvaraju druge informacije koje dobijamo, tako da je to interesantno.
Koje jelo najviše volite?
– Vidi se po meni da volim da jedem, da sam sladokusac. Trenutno sam u Lionu koji je centar francuske gastronomije gdje stvarno se dobro jede. I mi smo stvarno na ovom području gdje smo pokupili od orijentalne preko morske italijanske. Uželim se kad dođem kući običnih stvari.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ja sam u braku od ’94. godine. Imam suprugu i troje djece i stvarno uživam u ljubavi. To je, mislim, prvo razumijevanje. Teško se to opisuje, ja nisam mnogo rječit. Jednostavno, to je ta neka energija koja je tu, kad dođete, kad vidite nekoga, kad se nasmije, kad si pored nekoga da ti je lijepo i prijatno. To je ljubav.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Volio sam likovnu umjetnost, meni su impresionisti bili stvarno ljudi koji, gledajući te njihove slike i radove, daju impresiju. Imamo i mi naših dobrih slikara, talentovana smo zemlja sa ogromnim potencijalom. Mnoge bih oživio. Volio sam i modernu umjetnost, volim je i dalje. Teško stignem da odem na neku izložbu. Prošlog ljeta je bila interesantna izložba Endija Vorhola u Portu, pa sam je posjetio. To je čovjek koji je industrijski dizajn, modernu umjetnost, uspio da primakne na drugu stranu. Van Goga bih vratio. Te sve njegove slike se razlikuju. Ili Rembranta koji je stvarno isto čudovište, u pozitivnom smislu, podgorički ,,čudovište”. Nisam u mogućnosti da sam kolekcionar, za to treba da se radi u Real Madridu, vjerovatno (smijeh), ali lijepe stvari je uvijek lijepo vidjeti.
  Putovanje koje pamtite?
– Putujemo tri puta nedjeljno, tako da postaje to rutina. Mada, stvarno se trudim da uhvatim sat-dva da makar vidim to jezgro, dio staroga grada. Francuska je predivna i svi ti gradići – ima što da se vidi. Teško da mogu da izdvojim konkretno putovanje koje mi je ostalo u sjećanju. Ja sam već dugo, 26 godina, u ovom poslu i on je baziran na putovanjima. Kad sam na nekom odmoru, putovanje je zadnja stvar koju ja hoću. Dođem i onda se ulogorim tu negdje u Bokokotorskom zalivu i to mi je odmor. Život mi je sastavljen od putovanja, a uglavnom su sva moja putovanja vezana za posao i dosta stresa. Koliko je to jedno bogatstvo koje ostaje iza mene, svako putovanje je povezano sa stresom.
Pjesma Vašeg života je?
– Nemam je. Mnogo sam širok da bih se vezivao za jednu pjesmu, jednu knjigu i jedan film.
Bojana Radonjić
Foto:
B. Šekularac