Kroz predstave u kojima glumi prolazi proces koji joj je i privatno važan u datom momentu. Mnoge od njih bile su joj prekretnice preko kojih je sazrijevala kao glumac. Za odnos glumaca sa Borom Stjepanovićem kaže da su ona i njene kolege “završile voj­no-gli­mač­ku aka­de­mi­ju, gdje ne­ma ,,ne mo­gu”, ,,ne umi­jem”, ,,ne znam”, gdje se ko­le­ga po­štu­je, gdje je sve­ta knji­ga Ari­sto­te­lo­va „Eti­ka””.

Današnja gošća rubrike ,,U ogledalu” smatra da je za ljubav, kao i za život, potrebno mnogo smijeha, povjerenja i posvećenosti.

Klimtov “Poljubac” probudio je u njoj snažne emocije, iste jačine kao one koje se javljaju kad pomisli na djetinjstvo, u vrijeme inflacije i rata, ali i velike porodične bliskosti.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

-Plićak plaže Markov rt u kojem smo “živjeli” dok se smežuraju već ismežurani dlanovi. Udobnost prvih rozih baletanki toliko puta krpljenih da su se preko noći morale “zagubiti” kako bih od njih odustala. Miris i ukus vruće kifle sa paštetom, bježanje iz vrtića. Stopalo obloženo kupusom i kantarionovim uljem jer sam upala u šerpu vrele vode (iako me nana upozoravala da se ne motam oko kolibe dok se kuva džem). Zlatiborski proplanak ljubavi, doček nove godine u dupke punoj drvenoj vikendici na Zlatiboru u kojoj odzvanja smijeh iako nas je snijeg zatrpao i odložio odraslima povratak na posao, klizanje u sarajevskoj Zetri, dedina priča o Mrkoljokanu i Klokotrakanu, svakodnevni porodični razgovori tokom večere (jer smo jedino tada svi bili na okupu). Podstanarske selidbe kojima se nije znao broj, ulazak u naš stan i sestra koja vozi bicikl kroz prostranu dječiju sobu. Buhtle iz vremena inflacije koje sam obožavala ali ih više nikada nisam pojela, izbjeglice kojima smo pružili dom, požar u kojem je izgorjela vikendica na Zlatiboru, odlazak kod babe u Sarajevo poslije rata, zabrana ulaska u zoološki vrt … i to kako smo, uprkos svemu, i dalje nalazili razloga za optimizam.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

-Dva ljeta sam sezonski radila kao najniža, a najbrža konobarica u kotorskom kafiću. Izgrickala sam novce tokom prve dvije godine studiranja- za stan, hranu i poneki step sok koji je u to vrijeme bio bahaćenje.

Na čemu insistirate u poslu?

-Na igri i improvizaciji, ali uz temeljno promišljanje. Na uzajamnom poštovanju, na partnerskom odnosu. Na istrajnosti i posvećenosti. Na radosti. Na razumijevanju i prihvatanju različitosti.

Koju knjigu/film bi preporučili?

-Knut Hamsun “Glad”, Erlend Lu od “Naivan, super” do “Kraj nama poznatog sveta”.

Koje jelo najviše volite?

-Pečeni batat i ćuretinu u bijelom vinu.

Šta je potrebno za pravu ljubav?

-Voljenje, samo koje ne traži ništa zauzvrat, posvećenost, povjerenje, građenje, strpljenje, smijeh, smijeh, smijeh. I malo sreće. Kao i za život.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

-Klimta. Prošle godine sam satima stajala pred njegovim djelima u bečkom Belvederu i plakala. Ne mogu, a možda i ne želim, ni sebi samoj da objasnim riječima ono što je u meni probudio i promijenio “Poljubac”.

Putovanje koje pamtite?

-Beč – jer Klimt, Brač- jer ljubav, Barselona- jer Crna Gora.

Pjesma Vašeg života je?

-Muzika je začin bez kojeg se dan teško kotrlja. Od one uz koju kuvam do one uz koju cerekanjem udaram šamar neraspoloženju, do one uz koju slikam. Trenutno, u duhu svega čime smo zatrpani kao društvo a što su mnogi činjenjem ili nečinjenjem dozvolili uz pitanje “koliko ničega do nečega” zavrtim često “Kako to”- Vojko V.

M.S.