MAGAZIN NAŠE PRIČE

ISIDORA POPOVIĆ MAGISTRIRALA NA TEMU VIRDŽINA: U Brazilu sam najviše naučila o sebi

2.02.2019. u 14:00

Isidora Popović magistrirala je na temu virdžina na Univerzitetu Unicentro u brazilskom gradu Guarapuavi. Rad je napisala i izložila na portugalskom jeziku.
Popović je rođena u Podgorici u kojoj je završila filološki smjer Gimnazije ,,Slobodan Škerović”, sa, kako kaže za MNE magazin, fokusom na jezik i književnost.
– Moj put je bio određen da se bavim tim oblastima. Nisam imala prilike ni u osnovnoj ni u srednjoj školi da se bavim romanskim jezicima, jedina veza sa tim je bila to što sam imala četiri godine latinski jezik i onda to da neku osnovu za ostale romanske jezike. Ostvarila mi se želja, otišla sam u Bari. Tamo sam studirala španski i portugalski jezik i književnost. U toku studiranja iskoristila sam program Erasmus koji podrazumijeva razmjenu studenata u okviru zemalja Evrope. Dobila sam stipendiju i otišla u Porto. Tamo sam provela godinu. To mi je veoma značilo zbog usavršavanja portugalskog jezika zato što je to jezik koji se ne govori mnogo, bar što se tiče naših prostora, ali mi je uvijek bio interesantan – počinje Popović priču za MNE magazin.
Cijeli program je bio na portugalskom, pa su i studenti koji su bili iz drugih krajeva Evrope komunicirali na tom jeziku. Bilo je to, ističe ona, sjajno iskustvo.
– Nakon toga sam se vratila u Italiju, završila ostatak studija i vratila se u Crnu Goru. Odradila sam pripravnički staž u Narodnoj biblioteci ,,Radosav Ljumović” i tamo sam provela godinu. Sjajno iskustvo.  Nakon toga  nisam imala stalan posao, bavila sam se prevođenjem, držanjem časova, radila kao profesorica na zamjeni u raznim školama gdje je bio španski jezik,  radila sam kao predavač u Educo centru za španski jezik, u Centru za azilante povremeno kad je trebao prevod … – kaže Popović.
Na kraju 2016. godine ostvarila joj se želja.

Popović sa ekipom Olimpijskog tima u Riju

– Imala sam priliku da budem volonter na Olimpijskim igrama u Riju 2016, sve zbog želje da se približim portugalskom jeziku. To je bilo zaista sjajno iskustvo, mnogo rada, ali isto tako sjajnih poznanstava. Portugalski koji se govorio u Brazilu je drugačiji od portugalskog kojim se govori u Portugalu – ističe Popović.
Stipendiju za magistarske studije u Brazilu dobila je preko projekta za visoko obrazovanje za magistarske i doktorske studije koje implementira Ministarstvo prosvjete i nauke.

Popović sa svojom mentorkom Denise Gabriel Witzel

Mentori na studiju književnosti i jezika na njenom univerzitetu u Guarapuavi imaju usku specijalnost koju istražuju i teoriju koja studentima služi kao instrument za razradu teme kojom se bave.
–  Teorija je bila analiza diskursa, po modelu Mišela Fukoa, francuskog filozofa 20. vijeka. Na osnovu te teorije svi oni imaju polje istraživanja. Ono za što je moja mentorka bila zainteresovana jesu žene, ženska figura. U mom slučaju htjela je da to bude ženski subjekt koji je vezan baš za zemlju odakle sam ja, što je meni veoma bilo drago i što ima smisla. Razmišljala sam. Nešto što je drugačije to su virdžine, to su žene ili djevojčice koje su bile učene da se ponašaju i izgledaju kao muškarci i da imaju zavjet na vječno djevičanstvo, što je bio jedan od najjačih zavjeta, po čemu je taj fenomen bio vrlo specifičan. Kad je ona čula o čemu se radi to je njoj bilo veoma interesantno i nevjerovatno, bila je oduševljena – kazala je Popović.
Naša sagovornica ističe da, kada je počela da radi istraživanje, veoma malo izvora je našla u Crnoj Gori.
–  Istraživala sam mape, gdje ta pojava najviše postoji, i to je vrlo specifično i bitno reći zato što se radi o dinarskom kraju zapadnog Balkana. Albanija je na prvom mjestu, Crna Gora na drugom po teritoriji s najviše primjera virdžina. Ne u svakom dijelu Crne Gore, nego u ruralnim djelovima gdje je život veoma bio težak – govori o rezultatima istraživanja naša sagovornica.
Institucija virdžina nije, dodaje ona, povezana sa pravnim, oficijalnim pravilima.

Detalj sa odbrane magistarskog rada Isidore Popović

– Postoji iz 15. vijeka Kanon Leke Dukađina gdje se priča o virdžinama. Diskutabilno je porijeklo tog Kanona. Međutim, najviše pisanih izvora koji postoje su iz 19. ka 20. vijeku. Našla sam neke članke u Etnografskom muzeju u Srbiji i došla sam do knjige koja je izdata 2014. godine, od hrvatske naučnice Jelke Vince Palue koja se bavila tim deset godina. Ona je dala primjer svih tih virdžina, svih izvora koji su se ticali te pojave. Međutim, moj osvrt je skroz bio drugačiji, mene su zanimale druge stvari. Šta je to što se govori o virdžinama, koji su diskursi koji se kroz jezik razvijaju…. – priča Popović.
Uzela je, kaže ona, u obzir sve reportaže koje su rađene sa virdžinama, takođe i filmove.
– Došla sam do holandskog antropologa Renea Gremoa, koji je bio na našim prostorima neko vrijeme, koji zna da govori naš jezik. Našla sam njegov mail. Odmah mi je izašao u susret, dao odlične intervjue koje je on uspio da pronađe, koje nije direktno radio. On je pisao članke koje sam koristila i intervju koji mi je bio veoma dobar za analizu, sa Stanom Cerović, našom posljednjom virdžinom. Došla sam do još jednog dokumentarca koji traje 26 minuta, koji je objavljen 2014. godine i koji se zove ,,Like other girls do”, od američke umjetnice Melise Poter koja se bavi ženskim pitanjima uopšte. Ona mi je poslala  preko interneta taj film, jer on ne postoji u slobodnoj prodaji. Taj film, što je interesantno, bavi se sa pet vrsta tih ženskih subjekata sa glavnim akcentom na Stani Cerović. Ta umjetnica je iskoristila intervju koji je Rene Gremo radio sa Stanom Cerović. Prikupljajući sav taj materijal, došla sam do zaključka da je najbolje odraditi to kroz prizmu jedne virdžine, da ne uzimam u obzir sve – sjeća se naša sagovornica.
Ona za koju je našla najviše informacija jeste bila upravo Stana Cerović.

Popović u gradu Araraquara, na simpozijumu, fakultet UNESP-FCLAr

– Ona je izazvala toliku pažnju kod svih svjetskih naučnika. Rađene su reportaže sa njom, ali nije se toliko o tome znalo, više iz nekih priča ljudi koji su nju poznavali, njenih rođaka, ali nema nikakvo naučno istraživanje o njoj. Što je mene zanimalo u tom svom istraživanju – Ko su virdžine, kako je došlo do te njihove transformacije iz žene ili djevojčice do dječaka pa do muškarca, koji su uslovi bili socio, kulturni koji su doveli do toga, pošto je ona od malih nogu učena to. Ona je bila peta kćerka i živjeli su baš na toj teritoriji ruralnoj gdje su uslovi života bili teški, u to vrijeme smo bili u jakom patrijarhalnom društvu gdje je pitanje muškarca, sina, bilo veoma bitno. Ona je bila prinuđena da bude muškarac od malih nogu, sa ponosom je držala do toga. Tri sestre su se udale, jedna je ostala da živi sa njom da bi bila domaćica kuće, jer je Stana odbila da radi ženske poslove. Tad je to bila jaka podjela između ženskih i muških poslova – kaže Popović.
U prvom i drugom poglavlju rada bilo je bitno osvrnuti se na ulogu žene kroz istoriju.
– Ta analiza diskursa u prvom i drugom poglavlju, o istoriji žena uopšte, mogla je obuhvatiti neke bitne pojave koje su se dešavale, kako su žene od Aristotela preko Biblije, inkvizicije tog srednjeg vijeka pa sve do reforme, smatrane uvijek  slabim polom. U tom svom svijetu istorije razvoja žene imamo jedne vidržine koje su zasigurno fenomen koji je jedinstven, ne samo u evropskim okvirima već svjetskim. Da se vratim i na jezik. Ako krenemo od Stane Cerović, moramo da krenemo od njenog imena Stana. Što znači Stana? Od glagola stati koji se davao ženama, Stana, stanica, dostana. Roditelji su to ime davali ne bi li se stalo na tome jer nisu htjeli da imaju više kćerki, htjeli su sina. U njenoj porodici bio je brat Miloš koji je kao mali umro i jednostavno u toj priči nije bilo drugog izlaza, osim da Stana bude ta koja će da preuzme mušku ulogu. U toj njenoj transformaciji, ona je znala da koristi oružje što je bilo u većini slučajeva vezano za virdžine, tipično. Ona je bila stalno u muškom društvu, svima je bilo poznato da je ona bila ta koja je sakrifikovala svoje tijelo, svoje pokrete, život cijeli, djevičanstvo zarad tih tradicionalnih stvari i bila je veoma poštovana zbog te svoje žrtve – ističe Popović.

Detalj sa simpozijuma u gradu Maringa, fakultet UEM

U drugom dijelu rada je intervju koji je našla, a koji je napisao 1997. godine, Ervin Kohn, koji se bavio socijalnim stanjem.
– Taj članak je izašao u jednom švajcarskom listu koji je bio veoma bitan. Tekst koji je on napisao vrlo je sličan književnom djelu. On piše cijelu njenu istoriju, kako je Stana rođena, kako su s tugom njeni roditelji morali nju da uče da bude dječak, da postane muškarac, kako je uopšte tekla ta njena transformacija… – ističe Popović.
U svom istraživanju najsličniji primjer za fenomen virdžine našla je u Brazilu i 1966. godini.
– Taj slučaj je bio čak opisivan u politici. To se desilo u regiji Alagoaš. Djevojčica koja je bila isto učena da bude muškarac. Porodica je imala sedam kćerki, ona je bila najmlađa. Njoj su čak i promijenili ime. Ona je radila sve muške poslove, oblačili su je kao muškarca. Međutim, kako je ona bila stalno u muškom društvu, zaljubila se u druga, zatrudnjela i otkrilo se da je ona u stvari žena. Kad sam predstavila svoj rad pred komisijom, oni su dobro razumjeli o čemu se radi – dijeli sjećanja naša sagovornica.

Sa prezentacija

U toku studiranju išla je na mnogo simpozijuma i seminara.
– To je bio obavezan dio magistarskih studija. Nisu bila samo predavanja nego istraživanja, jer morali smo pisati naučne članke i prezentovati ih. Svi su simpozijumi bili vezani za tu oblast. Imali smo publiku koja vrlo dobro razumije sve to o čemu pričate i ne možete da dođete nepripremljeni. Među tom publikom bude profesor koji je odgovoran poslije toga da vam da ocjenu i sugestiju kako nastaviti dalje. Sve sam pisala i izlagala na portugalskom jeziku, što je za mene kao stranca možda bilo  komplikovanije, ali sam uspjela – rekla je Popović.
Kaže da u Brazilu nemate osjećaj da ste u inostranstvu, jer kod njih ima dosta ljudi sa raznim porijeklima koji su davno došli tu. U njemu je ostvarila prijateljstva za čitav život.
– Koleginice sa studija su me veoma dobro primile, imali sam vrlo blizak odnos sa mentorkom koja mi je bila od velike pomoći, ne samo što se tiče studija, već i života tamo. Profesor koji je bio na čelu savezne kancelarije za međunarodne odnose i ostali su mi olakšali čitav boravak tamo. Mogla sam uvijek da im se obratim, nisam imala nikakvih problema. Bila sam  jedina studentkinja sa ovih prostora. Uspjela sam upoznati kulturu te zemlje i  kakav oni život žive – prenosi utiske Popović o Brazilu.
Ona je bila u južnom dijelu Brazila ,,koji je veoma različit od onog što mi znamo o Brazilu”.
–  Taj dio je možda sličniji Evropi, sa dosta zelenila, parkova, mnogo vodopada, prelijepe prirode. Ja sam bila u saveznoj državi Parana, u kojoj ima dosta slovenskog uticaja. Tu je bilo dosta migracija iz Ukrajine i Poljske. Postoji čak Centar za slovenske studije na mom fakultetu – sjeća se Popović.

Popoić na simpozijumu na fakultetu UNICENTRO/PR, grad Guarapuava

Najviše je, kaže nam, o sebi naučila upravo u Brazilu.
– Naučila sam iz svog tog iskustva da čovjek mora da razbije sve predrasude, da biti sa ljudima, raznim navikama i kulturama je jedno veliko bogatstvo – ističe Popović.
Htjela bi, dodaje ona, da prezentuje temu o virdžinama i kod nas.
– Spremam članak koji ću napisati na našem jeziku, pošto je moj magistarski rad napisan na portugalskom, a koji će, na neki način, približiti to na čemu sam radila. Imam ideju  da prevedem i cijeli rad koji sadrži 120 strana. Kako sam prezentovala rad i u Sao Paolu, profesor sa univerziteta iz tog grada pokazao je interesovanje za nastavak istraživanja, ne ove teme nego druge, vezane opet za našu zemlju i za njenu istoriju. Voljela bih da se napravi spona između Crne Gore i Brazila u kulturnom smislu – zaključuje Popović.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac
Privatna arhiva