DRUŠTVO SLAJDER

SILVIJA DAKOVIĆ U OGLEDALU: Poslovni uspjeh i porodični sklad dovoljni za sreću

 

Foto: Darko Jovanović

U prazničnom izdanju naše rubrike ,,U ogledalu” gošća je Silvija Daković, direktorka marketinga u kompaniji Ljetopis Automotive, importera i servis centra za Mercedes – Benz vozila. Od ljetos je počela i svoj privatni biznis, vlasnica je i izvršna direktorka  firme koja je zakupac Annina spa centra u novootvorenom hotelu Melia Budva Petrovac. Kreira vlastiti brend i, kako kaže, ima za cilj da gosti budu zadovoljni i da se rado vraćaju. Zato se, zajedno sa svojim timom, trudi da obezbijede gostima ugodan boravak i iskustvo koje će biti malo drugačije od konkurencije.

Naša gošća je rođena  u Podgorici, završila je Osnovnu školu ,,Sutjeska”, upisala Ekonomsku školu ,,Mirko Vešović”, a diplomu srednje škole dobila je u Americi. Po povratku u Crnu Goru  upisala je Ekonomski fakultet odsjek Menadžment, a nakon godinu upisala je američki fakultet Webster u Beču na kojem je i diplomirala. Nakon toga vratila se u Crnu Goru gdje je počela da radi u porodičnoj firmi i uporedo da  studira online Master program takođe na Websteru. 

Stvorila je, kaže, savršenu porodicu. Ona i suprug roditelji su osmogodišnjeg  Andrije i Nine koja ima dvije godine. Živimo, dodaje, skladan porodični život baš kakav sam i zamišljala kao dijete.

Iz djetinjstva pamti vrijeme provedeno sa bakama i djedom. Neograničen svijet mašte i različitih igara učinio je da ovaj period za nju bude čaroban. Ističe da je najvažniju životnu i poslovnu školu učila od roditelja koji su joj ukazali na vrijednosti koje treba poštovati.

Iako je današnji brz tempo nametnuo neka nova pravila, nastoji da, kad god je u prilici život pretvori u igru…Jer, tako, kaže, čuvamo to dijete u sebi, a to je, naglašava, jedinstven osjećaj.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

-Najviše me asocira na predivno vrijeme provedeno sa mojim bakama i djedom. Oni su moje djetinjstvo obojili najljepšim bojama. Djetinjstvo je period života koji se ne zaboravlja, a to tek shvatimo kad porastemo, kad smo već zrele osobe  pred različitim životnim iskustvima. Rado se sjetim momenata provedenih kod moje bake i djeda na selu. To su momenti konstantne igre, mašte, zdravog života, zdrave hrane, kad mi je jedina obaveza  bila da smislim koju ću igru igrati sljedećeg jutra kad se probudim i šta mi se to jede da mi baka spremi. Uživala sam sa djedom da vozim biciklo dugim, krivudavim putem koji je vodio do jezerceta, tamo bismo sjeli, zatim bi on nešto malo radio oko njegovog brodića za ribanje, kasnije bismo se lagano vratili kući, pričali… Nisam nikad bila dobar matematičar i danas se sjetim njegovih kritika za moju nezainteresovanost za matematiku, a svaka naša zajednička vožnja biciklom je tu priču podrazumijevala. Moje djetinjstvo je bilo čarobno… Neograničen svijet mašte, različitih igara je nešto što mi danas nedostaje kao odrasloj osobi. Ipak dođemo u životno doba kada odgovornost stupa na snagu i postajemo drugačiji, mijenja se kvalitet života sa njim i ljudi, tradicije, vrijednosti. Mislim da današnja djeca ne mogu da prožive djetinjstvo kao mi, svijet tehnologije, ubrzan način života roditelja i naravno baki i djedova su nešto što remeti negdje naše želje da nam djeca osjete bar malo čari iz doba djetinjstva naše generacije.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

-Od malena moja ljubav prema muzici je ogromna. Čak i kao dijete željela sam da budem pjevačica. Sjećam se da sam uzimala mamine dezodoranse i parfeme, služili su mi kao mikrofoni, i tako bih znala da pjevam ispred ogledala :). Ukazala mi se prilika da na jednoj lokalnoj radio stanici  budem asistent voditelju i najavljujem aktuelne hitove. To je bilo kad sam bila još u osnovnoj školi. Zaista sam uživala u tome, bila sam jako srećna svaki put kada mi stave slušalice i daju mi znak da najavim pjesmu. Pored toga bilo mi je dozvoljeno da budem kod tonca u studiju i biram pjesme koje će se puštati u etar. To je bio moj prvi zarađeni honorar, ne sjećam se kako sam ga potrošila…

Na čemu insistirate u poslu?

-Moj otac je privatni preduzetnik već 42 godine. U mojim godinama već je imao sopstvenu kompaniju, razvio biznis i stekao odličnu poslovnu reputaciju koju održava i dan danas. Stvorio je tri kompanije različitih djelatnosti i sarađuje sa svjetskim premium brendovima. Takođe, moja majka je u biznisu sa njim, pored toga ona mu je podrška, oslonac i ,,vjetar u leđa” za svaki njegov poslovni poduhvat. Ja imam visoko obrazovanje, ali najvažniju i životnu i poslovnu školu stekla sam od mojih roditelja. U poslu sam od njih naučila da su najvažniji korektni međuljudski odnosi, poštovanje ljudi, pridržavanje dogovora i održavanje vrijednosti koje utiču na posao uopšte i na mene kao ličnost. Danas je to jako teško, ali  nastojim da sam profesionalna, tako što cijenim i poštujem saradnike, držim se dogovora, ispunjavam svoje obaveze, ne uzimam tuđe i srećna sam zbog uspjeha poslovnih partnera kao i mojih bliskih ljudi. Mislim da je reputacija u poslu iznad svega, tako da se trudim da svoju gradim ispravno.

Koju knjigu/film biste preporučili?

-Volim da čitam knjige. Pisac čije knjige nikoga ne ostavljaju ravnodušnim je svakako Irvin Jalom, posebno njegova, meni omiljena, Problem Spinoza. Često kupujem knjige i zaista pažljivo biram. Ja sam od onih osoba koje knjige i filmove biraju u zavisnosti od raspoloženja ili trenutne životne situacije. Knjiga koju sam skoro pročitala, a ostavila je lijep utisak na mene je Frojdova ljubavnica od autorki  Karen Mak I Dzenifer Kaufman. Knjigu koju uvijek preporučujem je Gospođica Sanel – K.V. Gortner.

Što se tiče filmova, volim ih ali više volim serijale. Obzirom da jako puno radim i posvećena sam djeci, pogotovo starijem školarcu koji ima i školske i sportske obaveze, volim da, kad djeca zaspu, ,,rasteretim mozak”. Biram knjige i serije koje me ne opterećuju . Serijal ,,Prijatelji” je moj omiljeni i gledala sam ga od početka do kraja nekoliko puta i opet bih. Iako je star serijal i skoro već zaboravljen, svima ga toplo preporučujem. Nećete se pokajati.

Koje jelo najviše volite?

-Veliki sam ljubitelj ribljih specijaliteta, pasti i naravno pizza.

Šta je potrebno za pravu ljubav?

-Za pravu ljubav potrebno je mnogo više od same ljubavi. Dvoje moraju raditi na uzajamnom razumijevanju, dogovoru, poštovanju i konstantnom unapređenju i održavanju veze ili braka. Porodica je prioritet. Da bi se sačuvala porodica potrebno je mnogo truda, ali zaista vrijedi. I moj suprug i ja smo iz porodica gdje se njeguje i čuva brak i takav pristup su naši roditelji prenijeli i na nas. Tako i vaspitavamo djecu.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

-Dragana Radulovića. Moja generacija je odrasla uz njegove pjesme, predstave, TV emisije i razna okupljanja koja je nesebično pružao djeci. Mama me je uvijek vodila na predstave na kojima bi on čitao, promovisao knjige i slikao se sa svom djecom. Znala sam da recitujem skoro sve njegove pjesme. Kad bih ga srela na ulici obavezno bih mahnula i sjećam se uvijek je uzvratio. Nedostaje. Nedostaje našoj djeci čija interesovanja danas su malo drugačija.

Putovanje koje pamtite?

-Moj prvi prekookeanski let bio je sa 16 godina sa mojom mamom. Otputovale smo u Ameriku. Njena rodbina živi u Detroitu. Osim tog grada posjetili smo i mnoge druge, ali snažan utisak na mene ostavio je Njujork. Grad koji zaista nikad ne spava. Naše putovanje trajalo je oko nekih dvadesetak dana, a godinu dana kasnije vratila sam se u Ameriku da završim četvrti razred srednje škole. Na raspustu, opet sam otišla u Njujork, moja sestra od tetke je živjela tamo i dočarala mi je taj grad baš onakav kakav jeste. To je putovanje koje pamtim i rado se sjećam svakog momenta.

Pjesma Vašeg života je?

-,,What a feeling”, Irene Cara.