ART SLAJDER
LENA NIKČEVIĆ I JULIJAN HELMŠROT MODIKA UOČI IZLOŽBE: Uvijek postoje dvije strane svega
Izložba ,,In-between” Lene Nikčević i Julijana Helmšrota Modike biće otvorena večeras u 20 sati u Centru savremene umjetnosti Crne Gore, u Dvorcu Petrovića u Podgorici. Trajaće do 2. septembra.
Lena Nikčević je rođena je 1977. godine u Podgorici. Nakon tri godine studija na Cetinjskoj likovnoj akademiji, diplomirala je 2001. i magistrirala 2003. na Visokoj školi lijepih umjetnosti u Turu. Nadomak Tura, u San Pjer de Korpu, na mjestu napuštene fabrike osnovala je umjetnički grad Les Ateliers de la Morinerie, Udruženje umjetničkih radionica, na prostoru od 15 000 m2. Djela joj se nalaze u brojnim privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu kao i u brojnim institucionalnim kolekcijama u Francuskoj. Zajednički atelje u Starom Baru nalazi se u tristagodišnjoj kući Jovovića u Gretvi. Kćerka je istoričara i specijaliste za srednji vijek i arhajsku antiku Vojislava Nikčevića i majke Kornelije, prevodioca sa francuskog jezika.
Julijan Helmšrot Modika, sa kojim je Nikčević u braku, diplomirao je 2001. godine mozaik na Visokoj školi za mozaik u Spilimbergu, u Italiji. Nakon studija se preselio u Francusku gdje je živio i radio do 2017. godine. Godine 2006. osniva međunarodnu grupu MOSAÏZM koja je i danas aktivna na kolektivnim kreativnim projektima. Dobitnik je nagrade Orsoni za mozaik muzičara Frenka Zape 2011. godine. U Francuskoj je restaurirao mnogobrojne crkve i manastire. Rođen je u Minhenu. Otac je priznati minhenski kompozitor klasične muzike.
Ekipa MNE magazina razgovarala je sa ovo dvoje izuzetnih umjetnika. Naš utisak je da je ovo izložba koju ne bi trebalo propustiti.
Što se nalazi u sredini ovog rada, kakvo je značenje radova u ovoj izložbi i što želite da poručite njome?
JULIJAN: To je mjesto u trenutku između naših ličnih života. Sada imamo jednu situaciju, a u budućnosti ćemo biti u drugoj, između dvije situacije smo. Moj rad je takav da radim u prostoru između kamena, tako da se to odnosi i na fizički izražaj mog rada.
LENA: Takođe, sa obje strane neko pati. Uvijek postoje dvije strane svega. Za mene je važno ono što se dešava između dvije strane. Uvijek su tu dvije strane – dvije strane života, dvije strane mišljenja, dvije strane življenja, dvije strane hodanja, u prostoru i vremenu.
Da li Vam je i dalje bitno značenje boja u radu?
LENA: Svaki put boja je važna, ali, u početku ne razmišljam o njoj. Jednostavno se desi. Tek kasnije vidim značenje te boje. Nije to nešto što radim svjesno.
Julijane, kažete: ,,Moj rad je odgovor svijetu u kojem ljudi žive sve brže”?
– Za ono što ja radim potrebno je vrijeme. Nije to brz rad, jer svaki kamen koji sam uzeo, pogledao sam ga, odabrao i zalijepio. Imam male mozaike sa sitnim kamenjem tako da dosta je vremena potrebno samo da se odaberu kamenčići. Čini mi se da sam ponekad u protivriječnosti onoga što naše društvo propovijeda u ovom trenutku, a to jeste da imate jeftine proizvode, brzu proizvodnju i time manje kvaliteta i više smeća u moru. Sve to ide u more. Posebno sada, u ateljeu u Starom Baru, radili smo između Rumije i mora. Moj prostor je bio more, Lenin Rumija. Razmišljam, naravno, o moru, što se dešava s njime i zašto društvo ide u pravcu u kojem ide. Svaki dan hodam pored mora i vidim da je prljavo. Nije ono što bismo mogli nazvati čistim rajem. Imam vremena da razmišljam. Ponekad puno razmišljam, a ponekad mi je potrebna muzika ako želim da imam ritam dok stvaram. Ima trenutaka kada je sve mirno i onih u kojima mi je potrebam ritam i tako proizvodim ritam svojih talasa, uskočim u svoj rad.
Lena, rekli ste: ,,Nakon skoro 20 godina života i rada u Francuskoj, publika i dalje prokomentariše da mi se vidi u radu da nisam porijeklom iz Francuske, dok mi crnogorska publika kaže da se vidi da ne živim ovdje.” Gdje Vi vidite sebe u svemu tome?
– Za mnoge stvari sam stranac ovdje, a za mnoge stvari sam stranac tamo. Mislim da je to, ne problem nego realnost svih ljudi koji su promijenili sredinu i koji su drugo vremena proveli u drugoj sredini. Na primjer, ja sam zadržala sve prijatelje iz djetinjstva ovdje, što mi je veoma drago, ali, s druge strane, profesionalne, sam se potpuno formirala tamo (u Francuskoj). Pogotovo nakon raspada Jugoslavije, stvari su se brzo promijenile, da možda su neki Crnogorci koji su ostali u Crnoj Gori isto zbunjeni živjeći ovdje, a kamoli kad čovjek 20 godina živi ,,sa strane”. Svake godine sam u šoku od promjena. Mislim da je to sa svim ljudima koji su promijenili sredinu, da u jednom momentu smo postali pravi granični ljudi, nismo ni odavde ni odatle. Nigdje skroz ne pripadamo i svugdje nalazimo dio sebe. Ljudi to prepoznaju. Ja se nikad nisam sto posto osjećala da pripadam ovdje. Kako, zašto, to se ne objasni, rodiš se tako, ali znala sam da neću sigurno da ostanem za trajno u Crnoj Gori. Drago mi je da se vratim, da provedem određeno vrijeme tu.
Julijane, narednog mjeseca vraćate se u Minhen. Kakav je osjećaj vratiti se u rodni grad gdje ćete u novembru učestvovati na Umjetničkom salonu?
JULIJAN: Još ne znam. Vidjećemo. U ovom trenutku sam radoznao, jer prošlo je 20 godina otkako sam otišao iz Minhena. Vraćao sam se svake godine, gledao što se dešava, posmatrao promjene. Biće to novo iskustvo. Ja sam pola Italijan, pola Njemac, a otišao sam da živim u Francuskoj, tako da sam stranac svuda. Bio sam stranac u Francuskoj, bio sam stranac u Italiji, iako sam živio tamo, iako sam bio doma. To je osjećaj između biti kod kuće i biti stranac u isto vrijeme. Time se vraćamo na naslov izložbe ,,In-between” (Između), jer možete biti negdje, biti dio toga i u isto vrijeme imati trenutaka nerazumijevanja jer ponekad kako biste razumjeli situacije u zajednici, morate da znate o istoriji ljudi, zemlje, što određene stvari znače, ono što je ispravno u jednoj državi, nije u drugoj. Mislim da će u Minhenu biti lijepo i da će nam se svidjeti. Ne znamo koliko ćemo tamo ostati.
LENA: To je zaista nevjerovatno, jer kada smo se upoznali, rekla sam: ,,Ko, ja? Nikada se neću vratiti u Crnu Goru.” On kaže: ,,Ja da se vratim u Minhen? Nikada.” Mislim da se i sa dobijanjem djece nešto promijeni i morate da se vratite, da podijelite to s njima, da razumiju odakle potiču.
JULIJAN: Jeste, djeca vam u potpunosti izmjene život i koncept života. Nije to više isto. Naša djeca (prim.a. četvorogodišnji blizanci Juraj i Oreste) rođeni su u Francuskoj, tako da su Francuzi. Pokušavamo da im oživimo ove naše korijene. Smatram da su korijeni važni, da znamo o njima, iako se ljudi mogu prilagoditi svakoj sredini i svakom čovjeku, svakoj društvenoj sredini. To je naše i trebamo te korijene da očuvamo, jer ako odete, nikada ne biste mogli biti Francuz. Živio sam 15 godina u Francuskoj, ali, nikada ne mogu postati Francuz. Nikada ne bih ni mogao da se promijenim u Francuza, jer bi to u meni napravilo nered, tako da je bolje da očuvam ono što jesam, što mogu da ponudim ljudima koje upoznam.
Lena, Vi ste od Grada Minhena dobili atelje da u njemu stvarate. Koliko Vam znači to što je Grad Minhen prepoznao Vaš rad na taj način?
– Mi smo bili u potpunom šoku. Julijan je vidio oglas dan prije isteka roka. Poslali smo mail drugu tamo, on ga je na ruke ponio zadnjeg dana. Puno nam je značilo, zato što ima mnogo umjetnika svugdje u svijetu, tako da je potražnja tih mjesta velika, ta mjesta su skupa. Doći do njih nije lako. Selekcija je teška i oni kažu u tom pismu da prođe sve preko opštine, preko sekretarijata za kulturu. Oni to procjenjuju. Presrećni smo. To je tek od juna 2019. godine, nećemo sada da ga dobijemo, jer oni svakih pet godina mijenjaju umjetnike da ne bi neko za stalno dobio.
Na koji način će tada, kada odete u Minhen, funkcionisati vaš umjetnički grad u San Pjer de Korpu?
LENA: On funkcioniše već, potpuno je autonoman. Ja sam bila u početku tamo njima kao kamen temeljac da se to ostvari. Sad je tamo sve napravljeno, svi ateljei, umjetnici imaju mjesto. Ani Kateljas, koja je vlasnica, drži kontakt sa svim umjetnicima. Sad sve to funkcioniše. Mi smo zadržali naš ateljee, za svaki slučaj ako se vratimo, u njima sada rade drugi ljudi, neće biti prazan prostor.
Rad Lene Nikčević
Šta Vas je uopšte u početku inspirisalo da od napuštene fabrike napravite umjetnički grad?
LENA: Mislim da se u životu sve dešava ako ima neka dobra razmjena sa nekom osobom. Vidim da u Crnoj Gori imamo mnogo napuštenih fabrika koje bi mogle da se obnove, ali to sve zavisi može li da se dođe do jednog pojedinca koji će da te podrži u tom projektu. Veoma volim industrijsku arhitekturu, tako da od tih napuštenih fabrika, mnogima je mjesto da se, na neki način, recikliraju, jer imaju već taj arhitektonski kapacitet da se nešto lijepo u njima stvori ponovo, samo što često nas sužavaju mogućnosti da politika, na primjer, nekog grada nije okrenuta tome. Lijepa priča oko našeg umjetničkog grada jeste što smo potpuno nezavisni, nema nijedna institucija da nam daje sponzore tako da ne moramo nikome da polažemo račune.
Nagrađivani rad Julijana Helmšrota Modike, portret muzičara Frenka Zape
Oboje ste odrasli u porodici umjetnika?
LENA: Meni su roditelji literarno opredijeljeni. To sigurno doprinese. Po meni je to najveći kulturni kapital. U Crnoj Gori da li se možda druge vrijednosti cijene, to ne znam, ali, bitno je. Moram da kažem da kod nas u porodici nema likovnih stvaralaca, ali majka je uvijek tako znala stan da sredi da to sve od nje mi je došlo, iako nije akademski slikar…. Julijan je htio da bude muzičar.
JULIJAN: U početku, u školi je bilo stvarno puno korišćenja čekića za mozaik. Morali ste ga koristiti ispravno da prepolovite kamen na pravom mjestu, tako da to je za mene bilo kao promjena instrumenta, od violine do čekića.
LENA: Mislim da sada on stvara muziku sa kompozicijama mozaika. Njegov otac je kompozitor i Julijanov rad gledam kao muzičku kompoziciju, sa bojama i ritmom. Ima puno ritma unutar njih.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac
Najnoviji komentari