DRUŠTVO SLAJDER

ISPOVIJESTI: ,,Neki” zavisnik u meni oteo mi je najljepše godine života

 

Serijal ispovijesti bivših zavisnika od psihoaktivnih supstanci nastavljamo objavljujući životnu priču četrdesetpetogodišnjeg Podgoričanina koji je punih 20 godina bio „u kandžama“ opijata. Problem koji je imao je,  kako kaže za Montenegro magazin, ostavio iza sebe prije deset godina i tri mjeseca i danas živi ispunjen i slobodan život u okruženju porodice koju je stvorio sa ženom i jednogodišnjim djetetom.

-Sa ove vremenske distance mogu slobodno da kažem da je to bio pravi pakleni život. Naravno, kao i kod većine ne od početka. Imao sam posao što je značilo da mogu da kupim drogu kad mi treba, ne zaviseći ni od koga, a ispostavilo se vrlo brzo da će mi trebati svakodnevno. Neprimijetno sam postao ,,naopak“. Prvih godina uspijevao sam da vodim paralelen život i simuliram zadovoljstvo praveći se da je sve u redu do trenutka kada više nijesam bio u stanju da funkcionišem bez droge- priča on.

On je kazao da potiče iz porodice u kojoj su bili djelimično skladni odnosi s obzirom na činjenicu da je otac bio alkoholičar.

-Ne tražim nikakvo opravdanje za problem u koji sam upao jer je otac bio alkoholičar. Imam brata i sestru koji su živjeli pod istim krovom, ali nijesu ni u jednom trenutku skretali sa „pravog puta“…Samo želim da istaknem da smo svi individue za sebe i da nema pravila kada je posrtanje u poroke u pitanju-ocijenio je naš sagovornik, danas mentor jedne od grupa podrške koja funkcioniše u okviru Udruženja anonimnih narkomana.

Kao i većina osoba koje su dugo vremena provele u začaranom krugu narkomanije i on je nekoliko puta pokušavao da ide na liječenje u zdravstvene ustanove u Crnoj Gori i u regionu, ali svaki rezultat je bio kratkotrajan.

-Doveo sam sebe u situaciju da imam i novac i drogu u džepu, a da ne mogu da izdržim život u sopstvenoj koži. Moja dnevna doza opijata je prelazila pet grama heroina. Iako nijesam dolazio u sukob sa zakonom nikada, načini na koje sam dolazio do novca i droge bili su različiti i bez imalo moralnih skrupula. „Neki“ zavisnik u meni mi je preoteo najljepše godine života -opisuje period koji je ostavio iza sebe naš sagovornik.

On smatra da brojni zavisnici koji su u aktivnoj fazi imaju podršku porodice da izađu iz problema. To često nije dovoljno jer pojednac mora sam shvatiti da mu niko osim on sam sebi, prvenstveno priznavanjem da je u problemu,  ne može pomoći.

Danas se, kako kaže, sjeća da je za program 12 koraka po kojem funkcioniše Udruženje anonimnih narkomana saznao nakon susreta sa prijateljem za koga je mislio da odavno nije među živima.

-Nakon priče sa njim i po prvom upoznavanju sa programom prepoznao sam sebe. Odlučio sam da na neki svoj način pokušam da prebrodim fizičku krizu, a da onda vidim šta ću dalje jer tada još nije bio otvoren Centar na Kakarickoj gori a nijesam htio da idem u bolnicu u Dobrotu. Otišao sam na selo i proveo prvih mjesec dana ne izlazeći iz kreveta. Bila je to prava agonija. Nakon toga putem Interneta povezao sam se sa Udruženjem anonimnih narkomana iz regiona i uz njihovu pomoć i podršku pregurao prve dvije godine dok se nijesu oformile grupe u Podgorici- priča on.

Danas je, kaže, srećan. Ne zna kada će i da li će ikada prestati da odlazi na sastanke grupe podrške ne zbog straha od ponovnog „vraćanja“ u svijet droge već zbog zahvalnosti i želje da pokaže da vjeruje u ljude koji tamo dolaze i u sile ljubavi koje ga štite.

I.M.

One Response to ISPOVIJESTI: ,,Neki” zavisnik u meni oteo mi je najljepše godine života