DRUŠTVO SLAJDER
DEJAN LUČIĆ U OGLEDALU: Volim vrijedne i od damara ljude
Dejan Lučić je zapošljen u Rektoratu Univerziteta Crne Gore kao rukovodilac Komunikacijskog i PR centra. On u poslu insistira na povjerenju, jer smatra da je ono ključ svih odnosa.
Važno je imati cilj i posvećeno raditi na njegovom ostvarenju. To je Dejan naučio još kao srednjoškolac. Kada se osvrne na taj period i dosjeti se, između ostalog, svoje znatiželjnosti i ljubavi prema knjigama kaže da je, zapravo, sve to bila priprema za njegov ulazak u profesiju novinara u kojoj je bio skoro 20 godina, od 1998.do 2016. Tokom novinarske karijere radio je kao voditelj i novinar Radija Montena, Radija Gorica, u Novinskoj agenciji Mina i Pobjedi, gdje je jedno vrijeme bio urednik rubrike Društvo. Član je Međunarodne i Evropske federacije novinara i bivši potpredsjednik Sindikata medija Crne Gore. Dejan više ne radi u medijima u kojima je njegovo novinarsko pero itekako bilo cijenjeno, ali osobenosti ove profesije izučava sa studentima Fakulteta političkih nauka UCG gdje je angažovan kao honorarni saradnik. On je i doktorand na ovom Fakultetu, gdje je 2012. magistrirao na Odsjeku za medije i odnose s javnošću.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
-Na bezuslovnu ljubav mojih baba Dare i Ikonije, i na odrastanje i druženje u Dragovoj Luci sa komšijama Popovićima – Didom, Savom, Slavicom, Ilijom, Dragicom… Na ujake i ujnu … Na ljetnje raspuste i odlaske na more. Na odlaske na selo i čobanstvo. Na bliskost sa prirodom, iako to tada nijesam znao. Asocira me i na knjige koje sam neumorno i u svakoj prilici čitao i na takmičenja sa sestrom Bojanom ko će ljepšu pjesmu ili priču napisati, pod budnim okom tetke Jeke. Na gubitak brata koji mi je promijenio život iz korijena.
Dejan Lučić sa babom Darom i bratom Igorom
Važan dio mog odrastanja je i „otkriće“ televizije, koja je mojoj pobuđenoj mašti dala posve novu dimenziju. Asocira me i na ljubav prema svim vidovima umjetnosti, na znatiželju i zaigranost. Danas i sa ove distance razumijem da je sve to, uz obrazovanje, bilo priprema za profesiju novinara kojoj sam gotovo 20 godina pripadao. Isto tako i ništa manje – takvo odrastanje i interesovanja su mi pomogli da se profesionalno ostvarim i u odnosima s javnošću, profesiji koja mi je veliki izazov. Kazaću i da odlaskom u PR nijesam stavio u drugi plan ljubav prema novinarstvu. Naprotiv. Osobenosti ove profesije sada sa studentima izučavam sa teorijskog i praktičnog aspekta na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore, gdje sam honorarno angažovan kao saradnik u nastavi.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
-Naravno. Poslije prvog razreda srednje škole otišao sam na more i u jednom restoranu radio kao pomoćni radnik. Prošao sam kuhinju i vešeraj, nagulio se vreća krompira i opeglao na stotine plahti, ali i naučio životnu lekciju – da je važno imati cilj i posvećeno raditi na njegovom ostvarenju. Meni je tada bio cilj da kupim knjige za školu bratu i meni i, naravno, levisice 501, koje su tada bile nezaobilazan dio garderobe. Cilj sam ostvario i jasno je na šta je potrošen prvi zarađeni novac…
Na čemu insistirate u poslu?
-Na povjerenju, jer je ono, po mom sudu, ključ svih odnosa. Potom, tu su posvećenost, urednost i iskrenost. Volim vrijedne i od damara ljude. Ako bih na ičemu insistirao, onda bi to uvijek bilo poštovanje ličnosti, odnosno svih njenih ličnih i prava iz oblasti rada. To je, po mom sudu, uslov za održivo poslovanje, jer je samo zadovoljan radnik produktivan.
Koju knjigu ili film biste preporučili?
-U posljednje vrijeme, zbog obaveza na doktorskim studijama i na poslu, više čitam stručnu nego bilo koju drugu literaturu. Recimo da je na mene svojevremeno snažan utisak ostavila knjiga „Plodovi zemlje“ Knuta Hamsuna. Kada su filmovi u pitanju, moj favorit odavno je „Lovac na jelene“, reditelja Majkla Čimina. Mada, volim i cijeli opus Pedra Amaldovara i filmove iz jugoslovenskog „crnog talasa“.
Dejan Lučić sa prijateljima
Koje jelo najviše volite?
-Nemam omiljeno jelo. Jedem sve, sem iznutrica…
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Da se dogodi i „podgrijava“ s vremena na vrijeme…
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
-Nijesam nikada razmišljao o tome. Ako bih mogao da biram, radije bih vratio neke svoje bližnje kojima život nije dao šansu. Iskreno, vjerujem da smrt nije posljednje zbogom, kao i da nijedan susret ili osoba u našim životima nije slučajna. Vjerujem u besmrtnost duše. Time objašnjavam to što mnogi umjetnici decenijama i stoljećima nakon smrti nastavljaju da intrigiraju javnost svojim djelima ili načinom na koji su živjeli.
Putovanje koje pamtite?
-Posao novinara omogućio mi je da obiđem veliki broj evropskih zemalja i da pređem okean. Svako putovanje za mene bilo je, a posebno dok sam bio mlađi, motivišuće, uzbudljivo, nadahnjujuće. Dva posebno pamtim. Prvo je odlazak u Ameriku, gdje sam se iz prve ruke upoznao sa životom i kulturom te velike i neobične zemlje. Tamo sam shvatio kako se voli i poštuje domovina, kako je lijepo biti ponosan na to što si njen građanin. Obilazak Meteora u Grčkoj je za mene bilo ostvarenje dječačkog sna, ne samo zbog toga što sam se uvjerio u svemoć ljudskog neimarstva, nego i zbog duhovnog nadahnuća životom monaha koji obitavaju u tamošnjim manastirskim kompleksima.
Pjesma Vašeg života je?
-Ima ih više. Zavisi od prilike i trenutnog osjećanja. Volim muziku i nijesam strogo žanrovski opredijeljen. Slušam ono što mi u datom trenutku odgovara – od sevdaha do roka, popa, klasike pa do duhovne muzike i nekih novokomponovanih pjesama. Ako moram da izdvojim, onda su to dvije pjesme u kojima se, u svakom stihu i taktu, pronalazim – „Singing that rock'n'roll“ grupe Stijene i „The Show Must Go On“ grupe Queen.
N.Đ.
Najnoviji komentari